Kad si u stacionaru, u principu si srećan ako te stave u "Merkur", tamo imaš lift i internet, a možda i neke druge povoljnosti, ko će ga znati. Ja sam bila smeštena u "Šumadiji Lux". Odmah da kažem, od Luksuza ima samo ime: u pitanju je staro zdanje, spartanski uređeno, onako malkice nalik na odmaralište za rekreativnu nastavu, jednostavni kreveti, sto, stolica, odmar, stari prozori, nema interneta, ali svaka soba ima svoje kupatilo i to je apsolutno fenomenalno pogotovo što sam pročitala da neki od stacionara imaju još uvek zajednička kupatila (brr....). Lifta nema, nego se ide pešice do prvog sprata, ali, osoblje je apsolutno preljubazno, lekarke i medicinsko osoblje su uvek prisutni, tako da se čovek ipak oseća sigurnim. I sve je besprekorno čisto... što nije mala stvar, naprotiv!!!
Obroci se odvijaju u glavnom hotelu, iliti Specijalnoj Bolnici "Merkur", gde se nalazi i određen broj ordinacija. Kada stigneš, prvo ideš na pregled kod interniste, a sutradan se radi profil glicemija, što je zapravo ekvivalent za vađenje krvi na svaka dva sata (ukupno ih ima devet i bocka se pre doručka, 2h posle doručka, pre ručka, 2h posle ručka, pre večere, 2h posle večere, u 22h, u ponoć i u tri ujutro). Zašto je ovakva profilizacija važna saznala sam nešto kasnije (do tada sam mislila da je dovoljno izvaditi krv pet puta dnevno...).
Prvi pregled interniste podrazumeva i određivanje koju vodu ćeš piti i koliko, da li ćeš se kupati ili ne, da li ćeš ići na inhalaciju ili nešto drugo, te svakako dogovor kod kojih ćeš još specijalista ići. U mom slučaju, dogovorili smo:
- nutricionistu
- endokrinologa
- laboratorijske analize (zaboravila sam da kažem da se uz prvo profilno vađenje radi i analiza krvi, a predaje se i urin)
- ginekologa
- oftalmologa
- kolor doppler krvnih sudova
Zapravo su hteli da me pošalju kod neurologa ali kako već imam dijagnostikovanu neuropatiju i sindrom karpalnog tunela (sa sve odrađenim EMNG pretragama) nije bilo potrebe raditi ovo još jednom.
Uz to, svi polaznici (gosti? bolesnici?) su obavezni da pohađaju predavanja o dijabetesu.
Svakog dana su drugi predavači, pa smo tako imali prilike da slušamo o potrebi merenja šećera (to je dosta loše kamufliran pokušaj da se prodaju novi aparati za merenje šećera, iako sam saznala i veoma pametne stvari). Mislim, možda je ružno što toliko gunđam, ali i ovde je udarila kriza: na forumima sam pročitala da se tokom predavanja polaznicima poklanjaju AccuCheck aparati (što na neki način ljude ohrabri da nastave da kupuju tračice, pa je to prirodno, i to potpuno podržavam). Ipak, za ovih 10 dana ne da nisam videla "a" od aparata, nego je predavač još i objasnio gde možemo isti da kupimo. Bilo kako bilo, ne znam koje će mi tračice jednog dana Fond odrediti (kao osoba koja prima insulin 4 puta imam pravo na 50 besplatnih tračica, pa ako mi daju AccuCheck svakako ću morati da kupim aparat, ali dok se to ne desi, svakako ću ostati verna svom TrueYou preslatkom aparatiću crvene boje...).
Od ostalih predavanja bili su tu endokrinolog (njegovo sam predavanje promašila jer sam bila kod očnog, a drugi put su ljudi previše pričali o svojim problemima da bih pohvatala bilo šta smisleno), nutricionista (sjajno predavanje!) i fizijatar (takođe odlično predavanje). U sledećim člancima imam nameru da predstavim ono o čemu su pričali, pri čemu sam, moram priznati, u nekim slučajevima zaista doživela otkrovenje. Naime, toliko često ti kažu šta da radiš, ali ne objašnjavaju ti zašto od čega, pa neke stvari radiš ili preko volje ili ih preskačeš, jer misliš da su ti nalupali gluposti. Sad ispada da je čak i unošenje slatkog povrća izuzetno smislena stvar, samo se trebalo toga setiti!
Šta još zadržavam iz banje kao sećanje?
Prvo i osnovno, osećanje da sam trkački konj. Naime, lekar ti odmah prepiše vodu koju treba da piješ. E sad, dobro je ako treba da pišeš više vode koju možeš da doneseš u sobu. Ipak, u nekim slučajevima, potrebno je da piješ vodu sa toplog izvora, i tad mora da se pije odmah... U malim dozama naravno. Šta to znači?
U mom slučaju, to je značilo:
- budjenje u 6
- javiti se lekaru u 6 i 50 radi dogovora oko dnevne doze insulina
- trčanje do izvora da popijem mojih 50 ml vode
- trčanje do "Merkura" na doručak uz bockanje u javnom toaletu. (jednom sam sebi dala insulin PRE odlaska na izvor, i više to NIKAD neću ponoviti jer sam doživela tako strašnu hipoglikemiju da to nije normalno)
- terapija u "starom merkuru" (preko puta toplog izvora)
- povratak u sobu oko 9h
- odlazak na užinu u "Merkur"
- šetnja do 11h30 da se ta hrana "potroši"
- povratak u sobu, bockanje, pa odlazak na ručak u "Merkur"
- povratak u sobu, odmor do 13h30
- predavanje u 13h30
- povratak u sobu do 16h
- odlazak u "Merkur" za užinu u 16h
- šetnja da se to potroši (obično se ide do drugog izvora da se pokupi voda koja se pije kad se ne pije ona sa toplog izvora)
- povratak u 17h30
- javljanje sestri pre 18h zbog doziranja insulina
- trčanje na izvor
- 19h večera
- povratak u sobu i čekanje da dođe 22h jer moraš da užinaš inače bi odmah zaspao ... :D
Takođe pamtim besomučno pešačenje, i ... vodu. Naime, rečica pored koje ide promenada je tako umirujuća da sam volela ujutro da se vraćam pored nje (s jedne strane je ulica a sa druge je park)...
Sve u svemu, bilo je tu i pozitivnog i negativnog. Naravno, oni koji u Vrnjačku banju krenu s očekivanjem da će biti u pravom hotelu, da će se brčkati u banji i ispijati koktele (ili barem sok od nekog povrća), prevariće se i biće veoma razočarani. Najverovatnije će se naći u grupi punoj ljudi mnogo starijih od sebe, koji se često i osećaju bolesnije od vas.
Hrana u stacionaru nije užasna, ali nije ni preterano maštovita. Rekla bih da je uravnotežena i radi se o adaptaciji srpske kuhinje na dijabetičarski način. Tako, na primer, jedete mnogo više hleba (3 x 60g + 2x30g) nego što ste mislili da je dozvoljeno, a takođe i odabir povrća bude ponekad čudan (čorbast pasulj, ćušpajz od šargarepe, musaka, krompir i teletina pod sačem... i slično). Ono što čini da shvatite da se definitivno radi o dijabetičarskoj hrani je način na koji je ona pripremljena. Naime, turšija i kiseli kupus se prvo desalinizuju (očiste od soli), junetina i ostalo meso je jako posno, masnoće nema, odnosno ima, ali u tragovima... meso je grilovano ili kuvano, a isto važi za povrće.
E sad, koliko god nisam baš načisto sa takvim jelovnikom, ono što je sigurno to je da NI U KOM momentu nisam bila gladna, tako da sam sa priličnom količinom nerazumevanja gledala "kolege" sa istog sprata stacionara kako trče u pečenjaru na "dodatak" piletine ili prasetine. (na stranu to što su se neki posle čudili što imaju viši šećer...)...
Bilo kako bilo, sa sve jedenjem veće količine hrane nego kod kuće, ja sam izgubila kilogram (a pritom su nas merili posle doručka i odevene, pa je pitanje koliko je to zaista bio samo kilogram). A otkad sam se vratila kući, maltene svakog dana izgubim bar 100-200grama, što je prilično dobro, budući da se ne sme mršaviti prebrzo!
Uz to, moje doze insulina su prilično smanjene, pa sam tako prešla sa režima 36+18+36 Actrapid i 68 Insulatarda na 24+15+26 Actrapida i 58-60 Insulatarda! To je odlično, pogotovo budući da mi se sad glicemije kreću u okviru dozvoljenih 5,5 u toku dana i oko 7,7 maksimum ujutro. Ja sam prezadovoljna, budući da sam do sad uobičajeno počinjala dan sa najmanje 9,8 mmol...
Hrana u stacionaru nije užasna, ali nije ni preterano maštovita. Rekla bih da je uravnotežena i radi se o adaptaciji srpske kuhinje na dijabetičarski način. Tako, na primer, jedete mnogo više hleba (3 x 60g + 2x30g) nego što ste mislili da je dozvoljeno, a takođe i odabir povrća bude ponekad čudan (čorbast pasulj, ćušpajz od šargarepe, musaka, krompir i teletina pod sačem... i slično). Ono što čini da shvatite da se definitivno radi o dijabetičarskoj hrani je način na koji je ona pripremljena. Naime, turšija i kiseli kupus se prvo desalinizuju (očiste od soli), junetina i ostalo meso je jako posno, masnoće nema, odnosno ima, ali u tragovima... meso je grilovano ili kuvano, a isto važi za povrće.
E sad, koliko god nisam baš načisto sa takvim jelovnikom, ono što je sigurno to je da NI U KOM momentu nisam bila gladna, tako da sam sa priličnom količinom nerazumevanja gledala "kolege" sa istog sprata stacionara kako trče u pečenjaru na "dodatak" piletine ili prasetine. (na stranu to što su se neki posle čudili što imaju viši šećer...)...
Bilo kako bilo, sa sve jedenjem veće količine hrane nego kod kuće, ja sam izgubila kilogram (a pritom su nas merili posle doručka i odevene, pa je pitanje koliko je to zaista bio samo kilogram). A otkad sam se vratila kući, maltene svakog dana izgubim bar 100-200grama, što je prilično dobro, budući da se ne sme mršaviti prebrzo!
Uz to, moje doze insulina su prilično smanjene, pa sam tako prešla sa režima 36+18+36 Actrapid i 68 Insulatarda na 24+15+26 Actrapida i 58-60 Insulatarda! To je odlično, pogotovo budući da mi se sad glicemije kreću u okviru dozvoljenih 5,5 u toku dana i oko 7,7 maksimum ujutro. Ja sam prezadovoljna, budući da sam do sad uobičajeno počinjala dan sa najmanje 9,8 mmol...
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire